12Please respect copyright.ＰＥＮＡＮＡeJAlrgz61R
Zvijezde su blijedo svijetlile na nebu, a mjesec je bacao srebrnasti odsjaj na sobu, naglašavajući zagonetno zelenilo koje je isijavalo iz tetovaže na mom vratu. Te noći, dok sam ležala u polusnu, činilo mi se da cijela prostorija pulsira zelenkastim sjajem čiji je izvor bila upravo Hamsa na mojoj koži.
Nazvala sam Isca, iako je bilo kasno.
"Isco, ja sam, izvini što zovem u ovo vrijeme, ali moram te nešto pitati," rekla sam, dok mi je glas podrhtavao od mješavine uznemirenosti i znatiželje.
"Nema problema, Gilah, zvučiš kao da te nešto muči," odgovorio je, a toplina njegova glasa probijala se kroz noćnu svježinu.
Opisala sam mu svoje iskustvo, pulsirajuću tetovažu, zeleno svjetlo koje je ispunjavalo sobu, nemir koji nisam mogla objasniti.
"Zar i ti?" Njegov glas je utihnuo, kao da se boji odgovora koji bi mogao promijeniti sve između nas.
"Što želiš reći?" upitala sam, osjećajući kako mi srce poskakuje od nelagode.
"Nosim odjeću s ovratnicima pa nisi imala prilike vidjeti. Zelenu Hamsu kakvu imaš na vratu, imam i sam, istu takvu. Stric mi je to napravio neposredno prije nego sam kao rezervist krenuo u rat. Rekao je da će me čuvati."
Zastala sam, osjećajući kako mi se dah prekida u grlu. Isco ima istu tetovažu? Kako je to moguće?
"Zvao sam strica," nastavio je. "On je kao i uvijek, vrlo zagonetan i škrt na riječima. Rekao je da zeleni dolaze u paru, da je to što se događa normalno i da je rezultat našeg druženja. Zeleni su se prepoznali i više ne žele biti razdvojeni."
---
U danima koji su uslijedili, proučavala sam tekst koji mi je Isco poslao, zapisan od nekoga tko se potpisao kao Rav Kadoori. Govorio je o Tawhidu, arapskoj riječi koja među sufistima označava jedinstvo individualne duše i Boga. Spominjao je i kako Druzi koriste istu riječ za svoje ezoterične spise, i kako vjeruju u stvaranje "simbionta", energetskog organizma koji živi u simbiozi s domaćinom.
"Misliš li da naše Hamse... da su one živa bića?" upitala sam Isca jedne večeri dok smo šetali uz obalu.
Isco je dugo šutio, promatrajući kako valovi zapljuskuju pijesak. "Moj narod vjeruje da postoje sile koje nadilaze naše razumijevanje. Nisu to bića u smislu kako ih ti zamišljaš, ali da, imaju vlastitu svijest, vlastiti način postojanja."
"Ali zašto baš mi? Zašto je tvoj stric dao meni Hamsu, a ne nekom drugom?"
Isco se okrenuo prema meni, a u njegovim očima vidljivo se odražavala mjesečina. "Sjećaš se kad sam ti rekao da su te starješine prihvatile? Oni su znali. Oduvijek su znali."
"Znali što?"
"Da smo ti i ja povezani vezom koja nadilazi ovaj život. Druzi vjeruju u reinkarnaciju, Gilah. Vjerujemo da se duše vraćaju, da nastavljaju putovanje koje su započele prije mnogo života."
Trebala bih se nasmijati. Prije samo nekoliko mjeseci, takva izjava činila bi mi se apsurdnom. Ali nakon svega što sam vidjela i osjetila, starice koja je nestala u vrtlogu, ptice koja je bila Iscov otac, Hamse koja je pulsirala na mom vratu, tko sam bila ja da odbacim takvu mogućnost?
---
Jedne noći, probudila sam se s osjećajem da netko stoji pored mog kreveta. Otvorila sam oči i ugledala figuru koja je sjajila, stariji muškarac s dugom bijelom bradom, odjeven u drevnu odjeću. Njegove oči, duboke i prodorne, gledale su izravno u mene.
"Ne boj se, Gilah," rekao je glasom koji je zvučao kao šapat vjetra kroz drevne maslinike. "Došao sam ti pokazati."
"Pokazati što?" upitala sam, začuđena vlastitom smirenošću.
"Ono što je bilo. Ono što će biti."
Figura je ispružila ruku prema meni, a kad sam je dotaknula, moja soba je nestala. Stajala sam na visokoj planini, vjetar je puhao kroz moju kosu, a ispred mene prostirao se krajolik Golanske visoravni, ali nekako drugačiji, mlađi, netaknut modernim granicama i podjelama.
Pored mene stajalo je sedmero ljudi, njihove Hamse svijetlile su različitim bojama, plava, crvena, ljubičasta, žuta, narančasta, bijela i zelena, moja i Iscova.
"Sedam simbionata," šapnula sam, prepoznajući riječi iz teksta.
"Sedam čuvara," rekao je starac pored mene. "Kroz stoljeća, mi smo čuvali ravnotežu. Štitili narod, zemlju, tajne koje ne smiju biti izgubljene."
Scena se promijenila, i odjednom sam stajala na bojnom polju. Tenkovi su gorjeli posvud, zrak je bio ispunjen dimom i očajem. Prepoznala sam mjesto iz Iscovog teksta, Golanska visoravan, šestodnevni rat.
Ugledala sam sedmero staraca kako stoje na vrhu brda, njihove ruke podignute prema nebu. Iz njihovih dlanova zračile su boje, isprepletale se u veličanstveni prizor koji je ispunio nebo. A iz tog svjetla formirala se figura, golema i strašna, s mačem i štitom, lice izobličeno od bijesa.
"Vi ste stvorili tu iluziju," prošaptala sam. "Da prestrašite neprijatelje."
"Nije bila iluzija," odgovorio je starac. "Bila je manifestacija zajedničke volje, moći koja teče kroz nas."
Prizor se iznova promijenio, i ponovno sam bila u svojoj sobi, starac je stajao pored mene, njegova figura polako je blijedjela.
"Zašto mi pokazuješ ovo?" upitala sam.
"Jer si dio nas sada. Ti i Isco, vi ste sedmi par. Zelena Hamsa, najrjeđa i najmoćnija. Ona koja povezuje svjetove."
---
Kad sam se probudila, Isco je već bio budan, promatrao me s izrazom koji nisam mogla odgonetnuti.
"Sanjala si ih, zar ne?" upitao je. "Vidjela si Sedmoricu."
Kimnula sam, još uvijek osjećajući težinu sna u svojim kostima. "Pokazali su mi bitku. Šestodnevni rat. Golansku visoravan."
Isco je duboko udahnuo. "To nije bio običan san, Gilah. To je sjećanje. Sjećanje naših Hamsi."
"Ali kako je to moguće? Nisam bila tamo. Nisam bila ni rođena."
"Hamsa pamti. Ona je živa, na svoj način. I sad kad su se naše dvije spojile, dijele svoja sjećanja s nama."
Sjela sam na rub kreveta, promatrajući kako sunčeva svjetlost prodire kroz prozore, stvarajući zlatne mrlje na podu. "Tvoj stric, govorio je o Tawhidu. O jedinstvu."
"Da," rekao je Isco, sjedajući pored mene. "To je srž naše vjere. Vjerujemo da svi potječemo iz istog izvora, i da ćemo se jednog dana vratiti tom izvoru. Naši životi samo su djelići većeg mozaika."
"A Hamse? Što su one u toj slici?"
"One su mostovi," rekao je jednostavno. "Mostovi između našeg svijeta i onog drugog. Između vidljivog i nevidljivog."
Nasmijala sam se, ne od humora, već od neke čudne, duboke spoznaje. "Upravo kako mi je rekao onaj starac u snu, ja sam most."
---
Mjeseci su prolazili, a moja povezanost s Hamsom rasla je svakim danom. Naučila sam komunicirati s njom, ne riječima, već osjećajima i slikama. Naučila sam kako kontrolirati njenu moć, koristiti je za dobro, za liječenje, za zaštitu.
Jednog dana, dok smo Isco i ja šetali plažom u Haifi, ugledala sam djevojčicu kako se igra u plićaku. Bila je mlada, možda šest ili sedam godina, njene tamne kovrče plesale su na povjetarcu. Nešto u njoj privuklo je moju pažnju, oko njenog vrata bio je mali medaljon u obliku Hamse.
"Isco," prošaptala sam, "pogledaj."
Isco je pogledao u smjeru mog pogleda i kimnuo. "Vidim. Bijela."
"Bijela?"
"Bijela Hamsa. Najrjeđa nakon zelene. Ona koja liječi i obnavlja."
Dok smo je promatrali, djevojčica se okrenula, kao da je osjetila naše poglede. Njene oči, tamne i mudre, srele su se s mojima, i u tom trenutku osjetila sam kako moja Hamsa pulsira na vratu, šaljući val topline kroz moje tijelo.
Djevojčica se nasmiješila, a zatim nestala među drugim ljudima na plaži.
"Tko je ona?" upitala sam.
"Možda dio odgovora," rekao je Isco zagonetno. "Još jedna karika u lancu."
---
Te noći, pored Isca u svojoj kući s pogledom na more, razmišljala sam o svemu što sam naučila, o svemu što sam vidjela. O moći Hamse, o drevnim tajnama Druza, o mostovima između svjetova.
"Ponekad se pitam," rekla sam tiho, "jesam li još uvijek ona ista Gilah koja je nekad vjerovala samo u ono što može vidjeti i dodirnuti."
Isco se okrenuo prema meni, njegovo lice nježno osvijetljeno mjesečinom. "Jesi," rekao je. "Samo si sada više od toga. Kao što sam ti rekao kad smo se prvi put sreli, svi smo mi više osoba odjednom."
Dotaknula sam svoju Hamsu, osjećajući njen blagi puls. "Dakle, to je Tawhid? To jedinstvo s nečim većim od nas samih?"
"To je početak," rekao je Isco, uzimajući moju ruku u svoju. "Put je dug, a mi smo tek započeli hodati njime."
Vani, more je šaputalo drevne tajne obali, a zvijezde su sjajile poput Hamsi razasutih po nebeskom svodu. Negdje u daljini, mogla sam osjetiti prisutnost drugih, onih koji nose Hamse drugih boja, koji hodaju istim tim putem između svjetova.
I znala sam, s potpunom sigurnošću, da više nikada neću biti sama na tom putu.
~ © Yon Goldstein
ns3.137.161.116da2
